Stephanie Mach: osvrt na Prvenstvo Češke belgijskih ovčara u canicrossu 2024.

26. listopada 2024.

Vrhunac jesenske sezone bio je tu! Utrka kojoj sam se najviše veselila od prošlog Svjetskog prvenstva. Znala sam da smo oboje u vrhunskoj formi i da imamo što pokazati. Trebalo je to samo unovčiti. No kako to obično biva, nažalost postoje situacije na koje ne možemo utjecati, a ovaj put to je zadesilo nas.

Dan nakon utrke O-SEE u Njemačkoj čekao me pregled gležnja na ortopediji (oteklina preko noći uopće nije splasnula, a ja sam osjećala svaki korak). Nakon RTG-a i liječničke presude – mirovanje i najmanje 3 tjedna bez trčanja – pomislila sam „ma ne može biti“, pa valjda neću baciti sve te treninge samo zbog gležnja. Zato sam otišla i fizioterapeutu, koji mi je dao zeleno svjetlo ako oteklina splasne u roku od 2 dana, ako bol nestane i ako budem trčala s ortozom. Umjesto posljednjih nekoliko treninga, na kojima sam trebala održati noge u pokretu, samo sam ležala i odmarala se kako bih gležnju dala priliku. U srijedu sam bila na kratkom laganom trčanju, odradila trkačku abecedu i gležanj je bio u redu – dakle super, u subotu trčimo!

Ono što stvarno nisam očekivala bilo je da ću u noći s četvrtka na petak dobiti crijevnu virozu. Netko gore imao je smisla za humor… Stvarno je trebalo razmisliti hoću li u subotu uopće trčati ili radije neću. Za 1 dan izgubila sam 1,5 kg i bila potpuno iscrpljena. Rekla sam si da ću tek u subotu ujutro odlučiti hoćemo li Ante i ja trčati ili ne. U subotu ujutro moje se trčanje na WC malo smirilo i rekla sam si da onda idemo. Eto, moj je ego pobijedio i krenula sam, što je na kraju bila velika pogreška.

Startali smo i nakon 500 m znala sam da će cijelo trčanje biti jedna velika muka. Nisam mogla disati, noge su bile teške i nisam ih mogla zavrtjeti. Strašno mi je bilo žao, jer je Ante pokazao nevjerojatan nastup. Nisam mu čak ni morala davati naredbe za zavoje – točno je znao kuda treba trčati. Trčao je kao parna lokomotiva punom snagom i samo je njegova zasluga što sam uopće stigla do cilja. Nažalost, ostalo nam je tek 8. mjesto, najgori rezultat u cijeloj našoj canicross karijeri, i više se nikad ne želim osjećati tako užasno razočarana. Bilo mi je žao ponajprije zbog psa, jer je Ante imao snage za prva 3 mjesta i 8. mjesto nije zaslužio. Pouka za mene, dakle, glasi: „Više nikad ne trčati bolesna!“ Anti i timu Farm Fresh jako se ispričavam za naš ovogodišnji nastup na Prvenstvu Češke.

U svakom slučaju, to shvaćam kao iskustvo kroz koje sam morala proći kako bih idući put znala da tako ne ide. Znam koja vremena trčimo i znam naš potencijal. Zato se u ovom trenutku veselim sljedećoj sezoni, za koju vjerujem da ćemo je unovčiti. :)

Više o Stephanie i Antaiosu na stranici Stephanie Mach.